Institucije imaju dobru volju, problem legislativa, opštine ne mogu same da finansiraju dnevne centre
20.12.2024

Radno-okupacione terapije, individualni rad, senzorne sobe, grupne terapije, izleti, sportske aktivnosti, dva obroka, prevoz, samo su neke od usluga koje pruža 15 dnevnih centara za djecu i omladinu sa smetnjama i teškoćama u razvoju čiji su osnivači opštine, istaknuto je na sastanku koji je organizovala Zajednica opština Crne Gore, kojem su prisustvovali i direktori dnevnih centara za djecu sa smetnjama i teškoćama u razvoju iz  Nikšića, Cetinja, Bijelog Polja, Tivta i Budve i predstavnici Ministarstva zdravlja, Fonda za zdravstveno osiguranje i Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija.

 

Generalna sekretarka Zajednice opština Crne Gore, Mišela Manojlović,  istakla je da Zajednica već duži period javno zagovara povećanje učešća države u troškovima dnevnih centara zbog njihove sve upitnije samoodrživosti. „Vodeći brigu o jednoj od najranjivijih kategorija svojih građana, opštine su  investirale milionske iznose u izgradnju i funkcionisanje  dnevnih centara u namjeri da obezbijede  personalizovan tretman djece i mladih sa invalidnošću, ali i predah za njihove roditelje. Problem finansiranja tih ustanova traje dugo jer participacija resornog ministarstva  ne pokriva ni četvrtinu njihovih mjesečnih troškova.  Imajući u vidu da je većina opština organičenih finansijskih kapaciteta, ti troškovi predstavljaju veliko opterećenje za njihove budžete, tim prije što je socijalna i dječija zaštita u primarnoj nadležnosti ministarstva, a ne opština. Multidisciplinarne usluge koje se  pružaju u dnevnim centrima zahtjevaju jasan odgovor države na pitanje izvora i načina finansiranja jer će ovakvih i sličnih usluga u budućnosti biti sve više“, istakla je Manojlović.

 

Direktori dnevnih centara za djecu sa smetanjama i teškoćama u razvoju saglasni su da je učešće države nedovoljno za sve ono što pružaju svojim korisnicima. Prije svega, tu su troškovi za stručni kadar – fizioterapeute, medicinske radnike, defektologe, psihologe,  pedagoge, logopede, što su inače deficitarne profesije. Ukazali su i da dnevni centri i po tom pitanju gube bitku sa prosvjetnim ustanovama, jer, kako se moglo čuti na sastanku, logoped ili psiholog koji radi   u prosvjetno-vaspitnim ustanovama ima veću platu, manje radno vrijeme i duži godišnji odmor od onoga koji radi u dnevnom centru. Poređenja radi, jedan fizioterapeut u dnevnim centrima ima i do 200 tretmana u jednom mjesecu. Pored toga, na sastanku su istaknute i  legislativne prepreke poput finansiranja kadra koji ne spada u medicinski kadar, kao što su fizioterapeuti, već u pomoćno medicinsko osoblje, ili pitanje zašto se rad u dnevnim centrima zakonski ne prepoznaje u svrhu polaganja stručnog ispita u prosvjeti. Takođe, usluge dnevnih centara se ne odnose samo na djecu, već i na mlade jer je, kako se moglo čuti, prosjek godina 24.

Direktori dnevnih centar upozoravaju da se svake godine broj korisnika povećava, te smatraju da je pitanje ranog prepoznavanja i rane intervencije od velikog značaja kako bi se na vrijeme reagovalo. Trend u svijetu, ali i u Crnoj Gori je, nažalost, da se povećava broj djece sa autizmom, što je pitanje sa kojim se suočavaju i mnogo razvijenije države od naše, a to su sve novi izazovi za dnevne centre.

Sa nivoa centralne vlasti je poručeno da kucaju na otvorena vrata. Ipak, proces zahtijeva i izmjenu legislative što dnevni centri ne mogu da čekaju. Zbog toga je na sastanku zaključeno da se kao hitna mjera razgovara sa ministarstvom nadležnim za socijalno staranje u cilju  povećanja participacije u radu dnevnih centara, a da ministarstva zdravlja i prosvjete, u skladu sa postojećom legislativom, sagledaju mogućnosti finansiranja medicinskog osoblja, defektologa i logopeda u okviru svojih resora. Kako je počeo rad na novom Zakonu o socijalnoj i dječjoj zaštiti, na sastanku je istaknuta potreba da se prepoznaju norme kojim bi se sistemski riješilo ovo pitanje.

Ovo je inicijalni sastanak svih ključnih aktera koji je opravdao svoju namjenu- u direktnoj komunikaciji detektovati izazove i krenuti u rješavanje. Prvi koraci su napravljeni kako bi se obezbijedila kontinuirana podrška djeci sa smetnjama u razvoju i njihovim roditeljima, uz sve napore koje opštine preduzimaju.